Samstag, 22. Dezember 2007

Misaone slike i 4-D samomobilizacija



"Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove povjerenje. Kada sam zaista počeo voljeti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan, postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"."


Charli Chaplin.

Čarobna nevidljiva, neosjetljiva treperava energija u nama se rađa, sa neznanog izvora ona beskrajem svemira, kao čudesna ljepotica, bez okusa i mirisa, nečujna i nedodirljiva širi svoju nezaustavljivu moć. Brža je od svijetlosti, a svijetlost u dušama i u srcu iskri, sa zvjezdama našeg malog neba je u vječnoj igri. Nazvane idejama te svjetiljke male znanje i umjeće u nama vječno pale, svijest i svjesnost pretvaraju u spoznaju, ljubav i sreću u osjećajne simfonije skladaju. Zovemo ju misao, mišlju mislilmo onjoj, njome svijet mijenjamo, osjećamo sebe postojeći njom. U treptaju oka, u svakom trenu zbilje ona nam dokazuje da se rijeka vremena u nama krije. Valovita, ponekad bujica, kadkad snena ponornica iz iskrica svjetlećih izraslih u nama, kapljicama zvjezdanim slapove stvara i mi uvijek znamo što je bilo prije, a što je sada.
Njome gradimo, njome stvaramo, njome volimo, ona nas od tuge i nesretnih stanja brani, njenim strunama duša srce hrani. Ta čudesna energija zaustavlja ratove, uspostavlja paktove, u njenim nitima rajski vrt se sniva, iz nje izrasta drvo drevne mudrosti, u njoj se krije vrelo vječne mladosti.

Moje misaone slike su predočavanje mojih sjećanja i pamćenje mojih razmišljanja. Sve što sam u životu vidjela, svjesno spoznavala, zamišljala i željela ostalo je pohranjeno u podsvjesti, preobraženo u pritajenu energiju čije djelovanje mogu, kada poželim, mišlju ponovo pokrenuti i pretvoriti u sliku.
Želja za umijećem pokreta je misaona slika koju jasno vidim mojim umom, slika koja u meni budi spoznaju ljepote nekog novog osjećanja koje se iz kranje točke zlatnog reza, točke prividnog smirenja, Božjeg oka, širi tijelom. To je točka u kojoj se grle želja i san, to je točka u kojoj postoji netko, netko koga ponekad vidim u očima tuđim, netko mojim očima nevidljiv.

Kada razmišljam o umijeću i lakoći svakodnevnog pokreta prisjećam se Chari Chaplina i njegovog filma "Moderna vremena". Posao u tvornici na pokretnoj vrpci, monotonija i jednostavnost. Misaona slika se pretvara u u nijemi film pun dinamike. Pokret umjeto riječi. Chari chaplin pretvara pokretnu sliku u umijeće pokreta. Gledam ga i posatjem on. U nespretnosti njegova pokreta osjećam ritam koji mu daruje lakoću. Traka teče ispred mene. Svaki novi vijak pojačava stabilnost i pojačava pokretljivost tijela. Lebdim životom kao što to čini skitnica Chaplin noseći štap, velike cipele i polu cilindar. Od njega sam naučila živjeti u sretnom trenutku i osjećati mudrost srca, mudrost pokreta, mudrost tijela.
Ne treba se bojati rasprava, konflikata i problema samih sa sobom i sa drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i nastaju novi svjetovi, poručuje nam umjetnik umijeća pokreta i ja danas znam da je on imao pravo i da je to ono što život čini životom.




Prisjećam se djetinjstva i tada se ta točka pretvara u lepršavog anđela zlaćanih krila i zlaćane kose. To čudesno nepostojeće biće postaje moj pokret, pokret koji izrasta iz očiju božjih i širi se cijelim tjelom. Odrastajući sam anđela čuvara pretvorila u misaonu sliku boginje ljubavi i mjeseca, nježne, elegantne ljepotice mojih djevojačkih snova, boginje koje su me uvodile u osjećanje ljubavi, treperile ljepotom prvih poljubaca, treperile srećom prvih susreta.
Ljubavni ples duše i njene sjene, igra tetrijeba i ždrala, mjesec i venera u vječnom zagrljaju božanskoga vala, kralj nebeskih i morskih mijena. Kada gledam nebo, pričinja mi se da vidim kako čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde. Mistični i mudri, ti nebeski vranci obilježja snova, snova nove sjene, a moje duše sjena, putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi.
Um moj tada trepti, a vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit. Vranci jezde granicama uma i moja duša skida se bez srama i oni je stavljaju na vagu, vagu koja dušu i tijelo u ravnoteži sanja. Hrabro gazim putevima straha, vranci me nose u carstvo tvojega uzdaha, a iz srca izrasta simfonija životne krune, dok moja duša dodiruje te božanske strune.
Danas gledam očima utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.

Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta.
Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Pitagorino geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu Platonovu kuglu, njegovu sliku univerzuma.

Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje multidimenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapuću glasom istine:

"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Anđeo čuvar, Aleph, aktus purus, boginja mjeseca polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje mistični i mudri nebeski vranac koji jezdi univerum tvoga uma, poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija.
Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvarljiva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."

Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.

Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno, onaj netko do ovog trena mojim očima nevidljiv izrasta u čudesnu misaonu sliku.
Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.
Moj utjelovljeni um je sunce moga univerzuma. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju.
Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.

Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
4-D samomobilizacija je metoda kojom sam uspjela ući u svijet iza moje svjesti o tijelu, utonuti u sebe samu otkrivajući zatomljene mogućnosti moga uma. Shvatila sam da je moj um snažniji od velikog sunca, da je čovjek vođen svojim umom močniji od zvijezda, a čovječanstvo sjedinjeno mudrošću svojih umova močnije od univerzuma.
Vrijeme je postalo dio mene, izrastalo je iz mojih misli i mojih osjećaja o njemu i postajalo moja 4- D misaona slika pokreta.
Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga.
Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, "onog" tajnom obavijenog duševnog stanja, zasja biser moje biti. U njenoj dubini vidjeh skriveni izvor energije iza kojeg je bilo isušeno korito pokreta.

Misaone slike su ideje o svjesnoj spoznaji različitih prostora u mom tijelu, njima ja spoznajem geometriju tijela i pokreta.
Učeći anatomiju držala sam modele djelova ljudskog tijela u rukama, izvodila pokrete glave, kralježnice, ramena, šaka, zdjelice, kukova, koljena i stopala prema redosljedu napisanom u knjigama. Proučavajući metode kinoetologije i ideokineze sam shvatila da je to što sam onda sticala bilo teoretsko znanje o mehaničkim pokretima, nepokretne mase, koju sam ja pokretala mojim rukama. Model bilo kojeg zgloba nema svoj ritam, a anatomija pokreta je samo redosljed pretpostavljenih kretnji bez unutarnje dinamike. Shvatila sam da idealno držanje, opisano u anatomskim knjigama, nije stvarnost ni mog ni pacijentovog tijela. Tek povezujući naučenu anatomiju pokreta sa misaonom slikom kugle i pokretom ostvarenim skladom njenog prostora, oživljavala sam u sebi tri dimenzije zglobova, spoznavala dimenziju vremena u njegovom ritmu i trajanju i moja svijest je postajala četverodimenzionalna.
Tako se u meni rodila ideja o 4- D samomobilizaciji koju sam počela primjenjivati i u praksi s mojim pacijentima. Moje ruke su postajale produžetci mojih misli mojih osjećaja za pokret i ja sam dodirivajući tijela pacijenata pokušavala u njima probuditi osjećaj i svijest za njihove pokrete. Metoda Manu propria kineziterapije se počela kristalizirati u mojoj glavi.

Ideokineza

Ideokineza je misaona gimnastika, metoda koja nema strogih pravila i gotovih uzoraka. Tek kada smo u pamćenje pohranili misaone slike o djelovima tijela i svijesno spoznali njegovu dinamičku anatomiju možemo početi sa oblikovanjem ideja, pokretnim misaonim slikama. U kori velikog mozga već samom zamisli pokreta nastaju motoričke karte. Misleći pokret mi sami ucrtavamo nove uzorke koje mozak pamti i po kojima oblikuje pokret. Sjedinjenjem svjesti o pokretu i njegovog u mozgu pohranjenog uzorka spoznajemo kakvoću pokreta.

Krivo izveden i nedjelotvoran pokret je znak manjkavosti našeg svijeta ideja. Pokret, koji postaje poezija misli, je dobro zamišljen. Konačni cilj ideokineze je usavršavanje uputa koje, misleći pokret, šaljemo u središnji živčani sustav. Igrajući se pokretom možemo ga misleći zaustavljati, iznova misaono pokrenuti, preobraziti u novi još ljepši i svrsishodniji oblik.
Slijedeći svoje ideje mi ulazimo u svoj misaono- osjećajni labirint i spoznajemo četverodimenzionalnost svog postojanja.
4-D samomobilizacija je put ka pretvaranju ideja u savršensvo svakodnevnih pokreta. Da bih mogla o tome pisati morala sam taj put preći sama. Ulazila sam u tajanstveni svijet mojih zrcalnih neurona i tražila sebe oslikanu u kristalima moga utjelovljenog uma. Kristali su treperili vječnim plesom mojih misli i postajali osjećaji koje sam pamtila. Mali čovječuljak u mojoj glavi, Homunkulus mi se smješio i pretvarao moje osjećaje u ritmičke pokrete moga tijela.




Držanje mog tijela proizašlo iz ritma i dinamike mojih pokreta je za mene dobilo drugačije značenje. S vremenom sam spoznala da ono nije stanje, na koje sam se na početku prisiljavala, nego da je postalo proces koji se, u mom tijelu, počeo odvijati, obnavljati, razvijati i trajati. Osjetila sam da sam ja sa mojim utjelovljenim umom promatrač i uvijek u središtu tog procesa.

Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal.

Ljepotu plesnog pokreta, rado učimo, kopiramo tuđi korak, oponašamo ritam, s vremenom osjećamo osobni ritam i dinamiku, počnemo lijepo plesati i taj korak ne zaboravljamo. Tako je ples ušao u područje naše kulturne evolucije.

Iz jednog oblika plesa se prelazilo u drugi, otvarane su niše za uvijek nove varijacije. Sjetimo se samo virusa Rock-end-Rolla ili Twista. Oponašali smo izvore, ali je svaki od nas na plesnom podiju imao svoj, prepoznatljivi stil. Taj stil imamo i danas, četrdeset godina kasnije, isti stil, isti ritam, uvijek ista dinamika, samo s nešto manje izdržljivosti. Počeli smo misliti ekonomičnije, ali osjećaj za ples koji se jednom razvio u nama, ostaje u nama, tijelo pamti zajedno s mozgom, taj osjećaj postaje dio naše osobnosti, dio našeg pokreta, prešao je u gene koje ćemo predavati dalje isto kao što smo neke evolucijom nasljedili.



4- D misaona tjelovježba


Da bi stvorili dinamičnu sliku cijelog tijela možemo krenuti od zamišljanja atoma i njegove vječne dinamike.




Sve nama danas poznato sastavljeno je od atoma i praznine, koja im omogućava vječno gibanje. Znamo i to da praznog prostora nema pa je praznina između atoma ispunjena energijom koja se oslobađa njihovim gibanjem. Sam atom se održava gibanjem njegovih dijelova oko jezgre. Atom nije čvrsta materija, on je gibanje, ritam i dinamika. To je osnovna ideja za svjesno doživljavanje dinamike u tijelu.
Stvorimo li dinamičku sliku modela atoma kao slikovit izraz tijela, ona postaje slična minijaturnom modelu sunčanog sustava. Kod atoma je središte jezgra, kod sunčanog sustava sunce, a kod tijela zdjelica, spremište naše životne energije, oko koje se ostali dijelovi raspoređuju u kružnicama, elipsama, valovima i spiralnim zavojima.
U takvoj misaonoj slici naše tijelo postaje univerzum u univerzumu, a mi ujedinjeni u tijelu, stopljeni s univerzumom, slijedimo prirodne zakone koji nas stvaraju.


Sjetih se Vitruvia i Leonardovog čovjeka u kvadratu i njegovih pokušaja da kvadrira kružnicu. Do danas znanstvenicima to matemaičkim putem nije uspjelo. Leonardo da Vinci je svojim skicama pokušao dokazati da čovjek svojim tijelom i svojim pokretima rješava tu vječnu matematičku zagonetku. Čovjek pokret i univerzum su jedno. Proizašlo iz zakona Božjeg, slijedeći spiralnu dinamiku zlatnoga reza čovječje tijelo u pokretu doista kvadrira kružnicu i svojim ritmom postaje četverodimenzionalno.

http://zlatni-rez.blogspot.com/

Tijelo, slično univerzumu, širi svoj prostor našim zamišljenim pokretom. Zdjelica, svjesno spoznata kao uporište, hrani pokrete i omogućava nam sigurnost njihovog izvođenja. Iz nje izlazi životna energija, kao svjetlosni val i ostavlja trag spirale u prostoru tijela. Kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici postaje svjetlosni put do neke daleke zvijezde. Ta daleka zvijezda je glava, koja u svojoj dinamici lebdi nad fontanom svjetla, ruke spiralna magla mliječnog puta, a noge dva zvjezdana traga na ljetnom nebu. Tijelo u takvoj misaonoj slici postaje titrajuće očitovanje naše životne energije.